Tomos Riders Forum

Jel ste vi bili na istoj poziciji ispod Okića ili nekoj drugoj?
Vidim po drvenoj tabli na kojoj piše DOVIĐENJA, piše još i Podgrađe. Ja to tam nisam videl.

Jučerašnji dan je bio ko stvoren za posjet 29. danima vina u Vivodini.
Za početak da kažem gdje se uopće nalazi Vivodina. Smjestila se u srcu Žumberačkog gorja na samoj granici sa Slovenijom u blizini rijeke Kupe. Ovaj pretežito brdovit kraj još od davnina je poznat po uzgoju loze i vinarstva, što se zadržalo do danas. Nekada je tu bilo puno više ljudi,ali danas ih je još jako malo.
Veća mjesta u blizini Vivodine su Ozalj i Metlika (SLO).

E sad...zašto sam se ja zaputil baš tamo?? Jedan moj dobar prijatelj, Miha - idemo zajedno na faks, je iz toga kraja. Kaže mi neki dan da dođem do njega na Dane vina da bude fešta, puno dobre klope i cuge. Vrlo rado sam se odazval njegovom pozivu i zahvaljujem se!!
Put prema njemu me vodi na staru Karlovačku cestu. Prolazim kroz Klinča sela,Jastrebarsko, Izimje i kod mjesta Draganić skrećem desno prema Krašiću.Od skretanja, pa do Krašića ima malo više od 10 klometara.Cesta je ravna, široka, bez previše uspona. Odlično za potegnut 90 km/h. . U Krašiću sam samo na kratko stao da poslikam crkvu blaženog Alojzija Stepinca. Stepinac je rodom iz Krašića.
Nakon Krašića cesta postaje osjetno lošija. Asfalt je onaj starinski sa krupnim kamenčićima pun rupa i kolotraga. Od Krašića počinje strmi uspon, pa se cesta pretvara u beskonačno dugu serpentinu. Nakon 12 kilometara vožnje napokon dolazim do Vivodine i prijatelja Mihe.
On i njegovi su me ugodno dočekali - pravi domačini!
Malo smo se zapričali, a njegova mama nas već zove da na stolu čeka domaća šunka, paradajz, luk, sir. Nakon predjela Miha mi je imal za pokazat sve ljepote Vivodinskog kraja.
Pa krenimo redom, otišli smo prvo do centra Vivodine. Tamo se nalaze šatori i drugi popratni sadržaj vezano za kulturnu manifestaciju Dani vina Vivodina - 2011.
To je bilo popodne i nije bilo puno ljudi. Tek se palila prva vatra za pravljenje lovačkih gulaša i okretanje janjaca.
Posebno interesantna mi je bila bačva na stupu visokom 5-6 metara iz koje se pruža prekrasan pogled na planinu Klek (kod Ogulina), dolinu rijeke Kupe i Sloveniju dok vas okružuju lijepo uređeni vinogradi.
Vivodina ima baroknu crkvu Sv. Lovre, te povodom tog svetca 10.8. svake godine se održava slična fešta. I to baš na moj rođendan.
Poslije smo se otišli s autom na jedan vidikovac u blizini. S tog vidikovca se pogled pruža u drugom pravcu. Sad se od tuda vidi Ozalj, Karlovac i najdalje Petrova gora. I ovdje je pogled super. Idealno za odmorit se od faksa i Mehanike fluida hhh
Poslije po povratku u Vivodinu, Miha je imal nekakvog posla, a ja sam to vrijeme iskoristil za vožnju motorom po ovom kraju.
Spustil sam se skroz do rijeke Kupe i mjesta Kamanje gdje se nalazi lokalno kupalište. Zatim skroz uz samu granicu sa Slovenijom zatvorio krug i ponovno došao u Vivodinu.

Sad smo Miha i ja već ogladnili, pa smo napravili roštilj. Bilo je tu svega finoga, a sve zasluge i ovaj put idu Mihinoj mami.

Većer se već spustila i bilo vrijeme da krenemo na feštu. Tamo se sad okupilo toliko ljudi da je Vivodina postala Monte Carlo u malom.   Došlo je puno Mihinih poznanika, pa ih je trebalo sve i upoznat. Uz zafrkanciju sa gemištom u ruci,a neki sa sokom ovaj put, došlo je vrijeme kad sam trebal krenut doma.
Prošlo je 22 sata i mrak je već odavno pao. Problem je kaj nema nikakve ulične rasvjete sve do Krašića, pa sam se moral pouzdat u duga svjetla Tomosa.
U 23 sata sam došao doma i to je bilo to nažalost za ovaj put.

Htio bi se još jednom zahvaliti Mihinim roditeljima koji su me srdačno dočekali i potrudili se da ništa ne fali. Dobio sam i 2 litre domaćeg bijelog vina, mislim da se zove Muškat. Kaj reči drugo nego HVALA!!

Prelijep kraj,nadam se da toga bude sve više i više. 

Ovo je jedan od đireva koji će mi svakako ostati zarezan jako duboko u moje pamćenje. Ne znam od kuda da počnem pisati, jer se dogodilo toliko toga u jako malo vremena i jaaaakoo puno prijeđenih kilometara. No krenimo redom.

Svanuo je novi dan i to prvi u mjesecu srpnju. Dan je započeo da ne može ljepše. Bilo je vedro bez i jednog oblaka, a visoka jutarnja temperatura dala je naslutiti da smo već zašli duboko u ljeto. Ivan je prije podne položio za A2 kategoriju, a ja sam imal nekih obaveza za faks. Poslije podne oko 14 sati bili smo spremni i zaputili smo se prema odredištu - Petrovoj gori.

Svaki od naših đireva koji vodi prema rijeci Kupi počinje istom rutom; znači preko Rakovog potoka po staroj karlovačkoj cesti, pa skretanje za G. Zdenčinu prema Kupinečkom kraljevcu, Pisarovini i Jamnička kiselica. Dionica za koju nam u prosjeku treba oko 40 minuta. Dolaskom na sami most u Jamničkoj kiselici uslijedila je kratka stanka. Malo slikanja za album, a Ivan je u međuvremenu počistio diznu na fergazeru. Jedno zapažanje koje je bitno za napomenuti je to da sad više nije bilo vedro ko u jutro. Svijetlo sivi paperjasti oblaci polagano su dolazili iz smjera sjeverozapadne Hrvatske. To je značilo i promjenu vremena, ali na prognozi za taj dan je bilo rečeno da kiše NEĆE biti.

Put nastavljamo sada preko mosta za razliku od prošlih đireva kad je put vodio niz rijeku Kupu sa njezine lijeve strane. Odmah kilometar poslije mosta se nalazi gradić Lasinja koji već spada u Karlovačku županiju. Pred Lasinjom skrećemo desno prema Banskom Kovačevcu i Prkosu Lasinjskom. Cesta je OK za stisnut motor do kraja, ali naravno uvijek sa velikim oprezom. Inače uz cestu još stoje table s natpisom PAZI MINE zaostale iz Domovinskog rata.     Ovim putem smo išli zbog mene jer tim krajem nisam nikad prolazio, a i u tom kraju je moj tetak imal vikendicu koja je naravno u ratu srušena pa me zanimalo kak je to tam izgledalo. U Banskom Kovačevcu silazimo s glavne ceste i put dalje nastavljamo po dobro utabanom makadamu prema Sjeničaku Lasinjskom. Takva vožnja traje 10-tak kilometara i završava ponovnim dolaskom na asfalt u Sjeničaku. Tu smo napravili pauzu po drugi put. Mjesto u koje smo došli jednostavno nas je ostavilo bez riječi. Ko da smo došli u grad duhova ili na neku scenu horor filma. Napuštena i uništena osnovna škola, dućan, 2 gostionice, dom zdravlja. U tom mjestu, ali i čitavom tom kraju je do Domovinskog rata živjelo većinom Srpsko stanovništvo (preko 98%) koje se nakon završetka rata masovno iseljavalo; ostavivši time i svoje domove. Pod dojmom napuštamo ovo mjesto i nastavljamo put prema gradu Gvozdu. Malo poslije Sjeničaka ponovno prestaje asfalt i počinje makadam. Sada u dužini od kojih 20 kilometara. Nekak smo to pretrpjeli i dokoturli se napokon u Gvozd. To je manji gradić koji također nema puno stanovnika, a neimaštima je vidljiva. Ali ovdje zato bez problema možete iz lokalne birtije čuti na najjače narodnjake haha. Iz Gvozda nastavljamo prema vrhu Petrove gore i spomeniku koji se gore nalazi. Put nas vodi po vrlo prometnoj cesti Vojnić - Glina u smjeru Vojnića. Na jednom dijelu, u želji da si skratimo put, smo skrenuli krivo i otišli 2 kilometara duboko u šumu. Ovo zapravo nije naša krivica jer putokaz pokazuje baš na tu cestu, a misli se na drugu cestu koja se nalazi svega 50 metara dalje. Vraćamo se na glavnu cestu i to prilično ljuti. Skrećemo sad na tu pravu cestu i dolazimo prvo do lovačkog doma Muljava. Ovdje možete vidjeti divlje svinje, zečeve i konje u ograđenom prostoru, a i zanimljiva je vodenica koja ponekad služi za okretanje janjaca i odojaka na ražnju mmmmm mljac  

Do vrha ima svega koji kilometar dobre široke ceste. Po dolasku na vrh ostao sam očaran veličinom spomenika, ali i razočaran njegovom devastacijom. Spomenik je inače zatvoren i ne preporuča se zadržavanje ispod njega, ali moje oko sokolovo uvijek pronađe rupu ;)  Ušli smo unutra i počeli se penjati stubama koje vode ka vrhu. Spomenik je također i iznutra uništen i izgleda sablasno. Sa vrha spomenika se pruža fantastičan pogled do kud vam god pogled seže. Imate osjećaj ko da ste na krovu Svijeta, a i nebo se čini bliže hehehe    Svakako treba još koji put doći gore. Sa spomenika krećemo oko 19 i 30. Na povratku malo mijenjamo rutu putovanja i idemo do Vojnića. Tamo smo trebali tankirat, jer je već ponestajalo benzina. Međutim, na benzinskoj je bila priključena cisterna, pa nije radila. O super... preko 100 kilometara od Zagreba, a ja imam svega litru i pol u rezervaru. U nadi da u Gvozdu radi benzinska pičimo što brže da stignemo do kraja radnog vremena. I stigli smo..... i to debelo preko radnog vremena. Zakasnili smo punih jedan sat. Benzinska je radila do 19 sati. Kaj sad napravit. Na benzinskoj nas upućuju na prvu najbližu INA postaju koja radi 0-24 i nalazi se u Petrinji (40 kilometara od Gvozda). Naravno da mi nije palo na pamet ići skroz tam, a i ne bi imal dosta benzina. Sva sreća da malo prije Gline ima benzinska CRO - BENZ u mjestu Viduševac. U nadi da ona radi dulje zapućujemo se tamo. I sva sreća radila je. Natankali smo motore, ali sad smo već bili gladni. Krenuli smo prema Gini u nadi da radi koji dobar restoran gdje se može pojesti. Glina nas je također dočekala sablasno. Puste ulice, tu i tam prođe koji auto, a trgovine i benzinska ništa naravno ne radi. Osim.... Dione koja samo što nije zaključala blagajnu. Srećom stigli smo, al pošto nema nekog izbora, ovaj put je bila dobra i Domačica i ledeni čaj. Osvježenje u pravi čas.

Iz Gline krećemo oko 21 i 20 cestom prema Pokupskom. Mrak je već pao i sad treba voziti s više opreza. Duga svjetla su naravno obavezna. Prešli smo ponovno na drugu stranu Kupe, prošli Pokupsko i dalje prema Kravarskom.

Odjednom u daljini se počelo sijevat i grmit. To je ono na šta sam upozoravao na početku priče. Točno po dolasku u Kravarsko počela je lagano kiša. Ali na motoru se to drugačije osjeti. 2 kilometra poslije Kravarskog spustio se pljusak i sva sreća da je bila u blizini autobusna nadstrešnica. Nije bilo druge nego se skloniti i čekat da kiša stane. Misliš si to je ljetni pljusak to bude stalo brzo.....ali kiša baš i nije prestajala. Prolazi 1, 2 sata čekanja i još ništa. Temperatura se za čas spustila i postalo je hladno i to dosta. Naši su nas već zvali i pitali gdje smo tak dugo. Kiša je skoro stala tek oko pola 2 u noći. Više nije bilo smisla čekat i i lagano smo krenuli. Nismo vozili više od 50 na sat. Bilo je jako sklisko, a i kiša nije potpuno stala. Nakon 45 minuta takve vožnje napokon smo došli u Zagreb. U 2 i 20 bio sam doma NAPOKON!!!

Krug je bio okruglih 250 kilometara - puno previše. Bilo je svakakvih uvjeta na cesti od makadama, asfalta, šumskog puta, kiše.... još sam snijeg fali hhh.  Ali sve skupa bilo je jako zanimljivo. Svakako ću još koji put posjetit vidikovac, al više ne idemo preko nikakvih prečaca i vukojebina.  

Sam bog da vas nisam cekal onda jer bi se i ja kupal 

Pouka je da se više nikad ne ide preko Sjeničaka Lasinjskog.

Super voznja