Tomos Riders Forum

Dan kad je Tele ušao u legendu:
Na jednom od tih naših putovanja na Grobnik, kod Plomina zaustavili drotovi Teleta na njegovom super poniću da mu zabiju kaznu: "koji je ovo *urac, 120 kilometara na sat s ponićem, ovo neće da može tako"! Na to će Tele njima: "hebiga, bio sam nešto zamišljen, nisam ni primjetio koliko sam ubrzanje dobio na nizbrdici".

  jako cudne slike .......vidim da ima i zenskog zivlja na njima 

U tim dakle nekim drugačijim vremenima, ja sam, priznajem, uz APN-ku imao ljubavnicu, Stojku. Veći dio svakodnevnice onda bile su teorije i prakticiranja kako sve frizirati više i bolje.
Sjećam se, kad se približavao Grobnik, ako si bacio đir par dana prije po Lungomare, obavezno si sreo tamo ponekog kompu kako sjedi uz more i puši jednu za drugom, dok pored njega novosklepani APN satima na minimumu radi u leru i razrađuje se.

Friziranje: nema šta se nije radilo...
Glavni zgoditak svakako je postigao onaj tko si je mogao priuštiti kupiti mašinu od Tomosa 90 popularno zvanog "Deva", pa je onda nju frknuo na svoj APN-4.
Tko je imao love, marmitu je nabavio u Trstu. Većini nas marmitu je pak napravio neki od ondašnjih svemogućih super majstora iz Uljanika.
Dakle na tokarskom stroju brusila se odnosno spuštala glava cilindra. Širili su se koliko god se moglo usis i ispuh te protočni kanali, a onda se sve to poliralo do besvijesti. Ja sam primjerice prerađivao i klipove. Olakšavali su se radilica i magnet, montiralo elektronsko paljenje i slično... Zamjena karburatora bila je najzabavnija, hehehe gledaš APN-e po ulicama, ogromni karburatori strše sa strane skoro pa veći od same mašine. Ja sam jednom prilikom otišao preko krajnjih granica i umjesto ondašnjih talijanskih karbosa Dellorto nekako sklepao prirubnicu i zalijepio na stroj najmanji od svih glomaznih duplih automobilskih karburatora koje sam za rezervu ljubomorno čuvao u šupi...
Sve je ovo imalo neke svoje jedinstvene čari i draži, no ono što je meni naj jeste ugao iz kojeg se danas s nostalgijom svega sjećam: atmosfera bratsko prijateljskih odnosa između svih nas :)

Get your motor runnin'
Head out on the highway
Lookin' for adventure
And whatever comes our way
Yeah Darlin' go make it happen
Take the world in a love embrace
Fire all of your guns at once
And explode into space
I like smoke and lightning
Heavy metal thunder
Racin' with the wind
And the feelin' that I'm under
Yeah Darlin' go make it happen
Take the world in a love embrace
Fire all of your guns at once
And explode into space
Like a true nature's child
We were born, born to be wild
We can climb so high
I never wanna die
Born to be wild
Born to be wild
Get your motor runnin'
Head out on the highway
Lookin' for…


Easy Rider, 1969 godina. Dennis Hopper, Peter Fonda i Jack Nicholson. Kontra-tendencije i želja za bjekstvom i slobodom od bolesnog građanskog društva. Priroda, noć, parkirani motori, vatra i dijalog između bajkera: "Ovo je nekad bila vraški dobra zemlja. Ne razumijem što se to događa. Čovječe, svi su se usrali, to se dogodilo... ne možemo ući ni u drugorazredni hotel... mislim, drugorazredni motel, kužiš, ljudi bi nam prerezali vratove koliko su preplašeni. Ma ne boje se oni uopće toga stari moj, već strahuju od onog što ti u realnosti predstavljaš. Čovječe, pa mi smo za njih tek neki bezvezni tipovi koji hitno potrebuju šišanje. O ne, ne, ne, grdno se varaš, ono što im ti predstavljaš je sloboda. Pa što je loše sa slobodom, nije li u njoj bit svega? O da, naravno, u pravu si, upravo je sloboda poanta svega; točno o tome se radi, no pričati o slobodi i biti stvarno slobodan - to su dvije potpuno različite stvari. Naime jako je teško biti slobodan kad nisi ništa drugo nego najobičnija roba koja se prodaje i kupuje na tržištu; i nemoj im nikad ni slučajno reći da oni nisu slobodni jer će se silno potruditi i ubiti te kako bi ti dokazali da jesu; o, da da da, oni će ti beskrajno pričati priče o individualnoj slobodi, ali jednom kad spaze slobodnu individuu, to će ih na smrt uplašiti. Pa, ne primjećujem baš da bježe. Da, ne bježe, i upravo je to ono što ih čini veoma opasnima".


U nastavku bude slijedio opis naj avantura, onoliko koliko se uspijem prisjetiti:

*** Tomos 14, Pula - Split i nazad;
*** Tomos 14, Pula - Mali Lošinj i nazad;
*** Tomos 14, Pula - Zadar - Mali Lošinj i nazad;
*** Tomos APN 4, Pula - Frankfurt (Njemačka);
*** Stojka, Pula - Grobnik - Pula - Grobnik i nazad;
*** Stojka, Pula - Grobnik i nazad;
*** Stojka, Pula - Amsterdam i nazad;
*** Stojka, Pula - Milano i nazad;
*** Auto-stop, Europa;
*** Stojka i Mercedes, Pula - Gospić - Zagreb i nazad;
*** Stojka, Pula - Banja Luka i nazad;
*** Stojka, Pula - Dusseldorf i nazad.

Vozačku za motor nikad nisam imao niti mi je trebala, isto se odnosi i na kacigu. Na uporno inzistiranje roditelja, tzv. vozačku za auto nabavio sam onda kad je sve najljepše već prošlo (osim zadnje od iznad spomenutih avantura, one sa stojkom do Dusseldorf-a). A dana kad sam konačno pošao po tu tzv. dozvolu prije nekih otprilike tridesetak godina, sjećam se kao da je jučer bilo... hahaha kao da me Bog kaznio... tog sam ljeta bezveznjaka malo radio s jednim privatnikom na kamionu kojim smo prevozili piće po dućanima u Puli i okolici. Sunce rastura, ja u kratkim hlačama i kanotjeri; kad smo se našli u centru grada preostalo istovariti još nekoliko kašeta i onda sam po dogovoru s vozačem trebao dakle skoknuti do SUP-a. Kamion je imao željezni pod na čijoj je sredini bila jedna neravnina od lošeg varenja. 4-5 kašeta jedna na drugoj, naslagane u redovima; ja dugom čeličnom šipkom zahvatim red s vinom i povučem prema sebi, a red zapne za neravninu na podu i sve se kašete prevrnu a boce s vinom razbiju i ja se nađoh okupan u crveno kao da sam skočio u more... hahaha i odoh takav u SUP, prije podne zaudaram po vinu na kilometre te tražim vozačku dozvolu... ajme meni koja je to scena bila, ljudi su se valjali i nema toga tko nije mislio da sam naravno pijan do daske...