U tim dakle nekim drugačijim vremenima, ja sam, priznajem, uz APN-ku imao ljubavnicu, Stojku. Veći dio svakodnevnice onda bile su teorije i prakticiranja kako sve frizirati više i bolje.
Sjećam se, kad se približavao Grobnik, ako si bacio đir par dana prije po Lungomare, obavezno si sreo tamo ponekog kompu kako sjedi uz more i puši jednu za drugom, dok pored njega novosklepani APN satima na minimumu radi u leru i razrađuje se.
Friziranje: nema šta se nije radilo...
Glavni zgoditak svakako je postigao onaj tko si je mogao priuštiti kupiti mašinu od Tomosa 90 popularno zvanog "Deva", pa je onda nju frknuo na svoj APN-4.
Tko je imao love, marmitu je nabavio u Trstu. Većini nas marmitu je pak napravio neki od ondašnjih svemogućih super majstora iz Uljanika.
Dakle na tokarskom stroju brusila se odnosno spuštala glava cilindra. Širili su se koliko god se moglo usis i ispuh te protočni kanali, a onda se sve to poliralo do besvijesti. Ja sam primjerice prerađivao i klipove. Olakšavali su se radilica i magnet, montiralo elektronsko paljenje i slično... Zamjena karburatora bila je najzabavnija, hehehe gledaš APN-e po ulicama, ogromni karburatori strše sa strane skoro pa veći od same mašine. Ja sam jednom prilikom otišao preko krajnjih granica i umjesto ondašnjih talijanskih karbosa Dellorto nekako sklepao prirubnicu i zalijepio na stroj najmanji od svih glomaznih duplih automobilskih karburatora koje sam za rezervu ljubomorno čuvao u šupi...
Sve je ovo imalo neke svoje jedinstvene čari i draži, no ono što je meni naj jeste ugao iz kojeg se danas s nostalgijom svega sjećam: atmosfera bratsko prijateljskih odnosa između svih nas :)