6.9. Aluminij Otpornost aluminija prema koroziji ovisi o zaštitnom oksidnom filmu, koji nastaje u vlažnoj atmosferi, u slatkoj vodi i u oksidirajućim anionskim otopinama (nitrati, kromati, bikromati). Aluminij je zato otporan prema atmosferskoj koroziji, u slatkoj i destiliranoj vodi, u neutralnim elektrolitima koji sadrže kisik, a nemaju otopljene aktivne anione, kao što su kloridi, ili katione teških ili plemenitih metala. Aluminij je otporan u hladnoj sumpornoj kiselini, zatim u dušičnoj, fosfornoj, octenoj i drugim organskim kiselinama. Slabe lužine ne utječu ako su inhibirane (npr. oksidans kromat). Postojan je prema nafti i njenim derivatima kao i prema raznim suhim plinovima. Aluminij nije otporan prema živi ili u otopinama njenih soli; u morskoj vodi jer nastaje lokalna korozija; u solnoj kiselini i lužinama jer je izrazito amfoteran metal. Drugi metali u elektrolitima loše djeluju na aluminij zbog njegove neplemenitosti. Najvažnije legure aluminija nastaju legiranjem sa Cu, Mn, Mg, Cr, Si i Zn. One su mehanički čvršće, ali zato manje korozivno postojane. Duraluminij sadrži oko 0,5% Mg, 3—4% Cu, 0,25—1% Mn, dok je ostatak aluminij. Legura je korozivno postojana. Silumin je legura sa silicijem, kojega sadrži 12—13,5%. Otporan je prema koroziji.
