Kad sam bio klinac s nekih 15 godina,najljepši motor na svijetu mi je bio plavi sprint.Ni e90 mi nije bio ljepši od sprinta. Imao ga je jedan kolega koji je s njim dolazio u školu. Potajno sam slinio za njim (sprintom,ne kolegom). Naravno,u ono vrijeme se nije imalo novaca,vozao sam truljave automatike i apence. Godine su prolazile,prešlo se na jače strojeve ali pomisao na sprinta uvijek je izazivala leptiriće u stomaku.
Prije nekoliko godina slučajno sam naletio na jedan primjerak u izmučenom stanju i naravno,odmah ga uzeo u nekoj trampi. Dugo je i kod mene skupljao prašinu,jer sam uvijek u gužvi s vremenom. Nisam počinjao s radovima jer sam prvo htio riješiti papire koje motor naravno nema. Tužba za papire je na sudu već mjesecima,još nikakvih pomaka oko toga,ali sam se uhvatio restauracije bez obzira na ishod. Ako papire i ne riješim,parkirat ću ga u spavaću sobu.
Eto valjda ću ga uspjeti završiti i pokloniti ga sebi za 45 rođendan. Dosta je bilo 30 godina čekanja.
Na slikama je s malo mlađim bratom E90 koji je isto nenadano završio kod mene.