Da ne bi ostao samo na demoraliziranju možemo i ponešto naučiti .
Problem visokih vilica i ne naginjanja u zavoju više od 20° (nasljeđe iz ulične vožnje i općenito tjelesno ljudskih obrazaca koji označavaju opasnosti od pada).
Čovjek kada je u otklonu od uspravnog stava više od 20 stupnjeva to za njega urođeno znači pad, jer gubimo ravnotežu i naravno padamo. To smo usvojili još kao bebe, zato je stazu teškko voziti i upravo to znači pobjeđivati svoje limite. Naginjati se postupno više, vježbati i vježbom dosizati sve veće brzine po zavojima. Limit je u glavi, on je usvojen iz najranijeg doba. Strah od pada. Nitko nema problema voziti brzo ravno ili u blagom zavoju.
Uglavnom se usvajanje sastoji od toga da guma može držati veći kut nego što mislimo i vjerovati da će sve proći ok, polako napredovati od manje brzine ka većoj. Obično je prva sezona žešća pušiona jer napredak nije tako brz kao šta bi htjeli. Usvajanje se sastoji i u tome da nas gas drži u okuci i štiti od pada. Obično ljudi misle suprotno, da puste gas i da koče, no to nas samo približava tlu jednom kad smo nagnuti. Kad pustimo gas i kočimo nagnuti ( a nedovoljno za složiti okuku) to radimo radi urođenog straha, no taj strah nam upravo priskrbi ono čega se bojimo- pad. Upravo suprotno nagnuti se više i Samo gas nas može ispraviti i držati kad smo jako nisko. jako nisko smo da bi mogli proći okuku dovoljno brzo, saviti krivulju ili kakogod
Šteta za ne iskoristiti slike kad ih već imamo da analiziramo nagibe i šta se desilo, upravo u tom zavoju. biti će sad iz priče jasnije...
(Malo propedeutike mladim kolegama nije na odmet i nije da je egotrip (i sam sam grozno vozio, božesačuvaj a nisam ni sada puno bolji
)
